Planine planine

Dragi prijatelji, evo, samo se kratko javljam sa željama za vas...

Na kraju smo ove 2006. godine koja je po mnogočemu i za mnoge bila napeta i teška. Obično na kraju nečega razmišljamo što smo u tom razdoblju naučili. Vjerujem da smo svi naučili mnogo, ali smo i svjesni da još uvijek znamo jako malo. No, čar življenja i učenja je upravo u tome što nam se uvijek i nanovo otvaraju nova vrata s novim saznanjima, uvijek se šire horizonti pitanja.

Pred vratima smo 2007. godini - godini tišine. No, astrolozi nas upozoravaju da se ne zavaravamo njenim nazivom, jer će godina koja je pred nama biti bučna i s mnogim neželjenim eksplozijama. Ja svoje već naslućujem...

No, kako sam nepopravljivi optimist, vjerujem da se mnogo nedaća pravilnim djelovanjem može spriječiti ili barem ublažiti. Ako to želimo, nema nam druge nego predati se miru, skladu i tišini... Ne razbacivati dragocijenu energiju na sitnice i nesuglasice, već stvoriti pozitivno okruženje oko sebe, stvoriti prostor ljubavi u kojemu možemo biti prirodni, spontani, kreativni i cjeloviti.

Stoga, dragi prijatelji, želim da vam u ovoj 2007. godini Svjetlo obasjava put ka novim znanjima, spoznajama i istini koja će vam srce i duh ispuniti harmonijom, želim da svi pronađemo mir u sebi.

Jedna legenda kaže da je svakome od nas pri rođenju Anđeo u ruku stavio jednu Bajku...

A ja.... svakome od vas želim sve najbolje u življenju i ostvarenju vaše jedne, jedine, jedinstvene i neponovljive Bajke...

Želim vam obilje igre, ljubavi i zabave, mir u srcima, Istinu, Slobodu i Sklad....

Živite svoje Snove!

Neka sva bića budu sretna,

bez neprijateljstva, bez straha i u miru.

Mattasutta

Lea Lorna (3 godine) na penjalištu u Dvigradu, smjer Brombula, ocijena 4b+, 14 metara

Polako, ali sigurno napredujemo. Iako još uvijek radije penje nenavezana, polako se naviknula na pojas i uže. Šteta što je tako malo laganih smjerova primjerenih djeci, stoga najčešće penjucka nenavezana ili improviziramo sidrišta. Penjanje je Lei Lorni pravi užitak i igra. Fascinira me kao s malenim ručicama traži hvatišta, ispituje stijenu, stavlja prstiće u najmanje rupice, traži rješenja, isprobava sve mogućnosti. Problem su nam dobra uporišta za noge (jer je više koncentrirana na ruke i ono što joj je u vidokrugu), a spuštanje je na sto muka. Ili mora otpenjavati popeto (što nikako ne voli) ili je spuštam priljubljenu uz stijenu, jer nikao da se uspije nogama držati podalje stijene. Ali svladat ćemo mi i to. Možda već do mog sljedećeg javljanja.

Ovo je moja malenkost, također u Dvigradu. Polako ulazim u formu, ali još sam daleko od onog što sam nekad penjala.

Do čitanja...Lijepi pozdrav.

Kad naiđeš na nešto dobro prvo što trebaš napraviti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti, na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro.

Nema me na ovim stranicama već poduže vrijeme, ali otkako sam sklopila i posljednju stranicu Carterove knjige "Malo Drvo" razmišljam kako i što napisati da vam prenesem barem dio pozitive koju sam dobila pročitavši tu jedinstvenu knjigu.

Stoga ovim malim i skromnim postom postupam po savjetu jedne bake, Cherokee Indijanke.  S vama, dragi prijatelji i posjetitelji, želim podijeliti nešto doista dobro - jednu izuzetnu knjigu, knjigu o suživotu čovjeka i prirode, knjigu dobrote i ljubavi.

Malo Drvo je predivna i mudra knjiga koja nam daje novu perspektivu, knjiga za sve generacije (poput Malog Princa), oduševit će vas, razvedriti, dirnuti, rasplakati, knjiga koja svakoga može nečemu naučiti.

Ako nikada niste pustili suzu ni za jednim filmom, ni za jednom knjigom, poslije ove ćete sigurno plakati! Toliko ljubavi, toliko dobrote i iskrenosti na jednom mjestu...nasmijat će vas do suza, rasplakat ćete se od sreće, veselja, ali i tuge. Na kraju ćete biti toliko nabijeni emocijama na ćete se osjećati kao najbogatiji čovjek na svijetu. ....i osjetit ćete potrebu da sve to morate podijeliti s nekim, da se dobro mora širiti dalje.

To što ja plačem uz neku knjigu nije ništa neobično (lako me i često rasplaču kako sretne tako i tužne situacije, lako se rasplačem i na tuđe sudbine)... Ali kad sam vidjela supruga kako čita posljednje stranice Malog Drveta očiju punih suza, briše ih kako bi mogao čitati dalje, znala sam da će ova knjiga na svakoga ostaviti duboki trag. Nakraju je pustio suze da mu slobodno poteku, sklopio knjigu i samo rekao: "Kakva knjiga!".

Žao mi je što nisam prije naišla na ovu sjajnu knjigu, stoga da se i vama  ne dogodi isto, da ne žalite što je prije niste pročitali, potražite je odmah u najbližoj knjižnici ili knjižari. Kad je pročitate, ne da ćete samo željati ovu knjigu imati na svojoj polici, već ćete ih željati kupiti što više i pokloniti dragim osobama.

Nemojte otići s ovih stranica s mišlju "hoću, jednog dana", jer ćete "jednog dana" shvatiti da ste živjeli siromašniji za toliko osjećaja, a bogatstvo je bilo nadohvat ruke.

Ako je ne pročitate budite sigurni da ćete živjeti uskraćeni za mnogo predivnih osjećaja.

...i nemojte tražiti izliku da nemate vremena za čitanje. Možete ovo shvatiti kao poslovnu ponudu, samo što vam ne nudim da se na brz način novčano obogatite, nego da se obogatite emocijama i pravim ljudskim vrijednostima.

Lijep i topao pozdrav...

Pjesma kamena, vode, cvijeća

(2. dan - trekking kanjonom Krupe, 23.06.2006)

Koliko volim gorsku vodu! Planinsku rijeku što se pjeni, huči i buči.

Danas ću vas, dragi prijatelji, odvesti do jedne takve vode, na obale planinske rječice Krupe podno Velebita koja je svoj put probila kroz kanjon u kamenjaru Dalmatinske zagore.

Nakon što izvire iz špilje u selu Krupa i nakon 10km svog toka, utječe u Zrmanju kao njen desni pritok. Krupa je pravi biser i pruža doživljaj bistre planinske rijeke koja se probija kroz duboke usijeke u stijenama i do 300m duboki kanjon. Voda je čista, bistra, pitka cijelim tokom.

Nevjerojatan je kontrast okolnog kamenjara i zelenilom uokvirene bistre rijeke. Kanjonom rijeke označene su staze, no zbog velike razlike u vodostaju, teško je kvalitetno markirati put. Tako da za visokog vodostaja staza vodi po rubu kanjona, stijenama i siparima. No, budući je u ovo doba godine vodostaj nizak, iz rijeke su izronile prelijepe zelene livade, šumarci i guštici koji su nam pružili doživljaj hodanja neutabanim putem.

Budući su nam se pridružili još dvoje prijatelja iz Pule (kojima nije bilo previše do hodanja), podijelili smo se u dvije grupice. Loris (moj najdraži), Lea Lorna (naša ćerkica od 3g.) i još dvoje krenuli su prema bivšoj školi u Golubiću i kraćom stazom spustili se niz kanjon Krupe do Kudina mosta. Tom stazom do mosta može se spustiti za 20-30 min, no oni nisu žurili, jer je dogovor bio da se nađemo na mostu, a nama će od ušća uzvodno do Kudina mosta trebati najmanje 3 sata. Mi ostali krenuli smo do zaseoka Ravni Golubić i preko kamenite visoravni Vratolom do ušća Krupe u Zrmanju. U tom dijelu su markacije dobre, kod prvih kuća skrene se desno i između suhozida ide do ruba kanjona. Prije bih taj dio nazvala Nogolom, nego Vratolom. Cijelim putem niti jednom stopom nisam stala na ravan teren. To nije onaj klasičan stjenoviti kamenjar gdje ideš s kamena na kamen, već je kamenje veličine šake obraslo travom i raznim biljem koje se gotovo svakim korakom preokreće, valja, kotrlja. Izletnicima koji namjeravaju proći ovuda ne bih preporučila lagane patike, već čvrstu obuću za trekking ili još bolja gojzerice.

Još prije no što smo se spustili u kanjon shvatili smo da će se planirana 3 sata puuuuuno odužiti. Stalno smo se zaustavljali, usporavali, skretali s puta - no ne zbog zahtjevne ture ni umora, već zbog nevjerojatnih ljepota. Već na grebenu Vratolom ja i Marino smo se malo odvojili i skrenuli s markacije da vidimo Visoki buk iz ptičje perspektive (najveći slap Zrmanje, 11m, neposredno nakon ušća Krupe u Zrmanju). Pogled - fantazija... s desne strane Zrmanja se probija i vijuga kroz stjenovite litice čineći predivan slap, pred nama mirno ušće, sjedinjanje dviju rijeka, zelene oaze livada i šumaraka okružuju mirnu, zelenu, bistru vodu, a iznad svega uzdižu se strme litice Paninog kuka s tragovima nekadašnje utvrde, a s lijeve strane vijuga Krupa kroz duboki kanjon čineći luk od 180˙, pjene se brzaci i slapovi podno Babinog grada da bi se neposredno pred ušće proširila i umirila. Slikamo, snimamo, široki kut, zumiranje, panoramske snimke...ništa ne pomaže, ta se ljepota ne može uhvatiti objektivom. Taman kad pomislim da sam pronašla svršen kut snimanja, prizor se mijenja u još ljepši. Kad pomislim da ljepše ne može biti, pred mojim očima stvara se čarolija, još divniji prizori.
Strmim siparom spuštamo se do ušća. Treba gledati pod noge, ali nam čarobni krajolik zaokuplja pažnju. Staza dalje vodi lijevo, uzvodno uz Krupu. No, mi skrećemo desno zelenim travnatim livadicama uz miran tok Zrmanje. Nakon utoka Krupe, ojačana njezinom vodom, Zrmanja mijenja svoje lice 200 metara nizvodno od ušća. I prije no što smo ga ugledali, poput najljepše dobrodošlice, uši nam je ispunio veseli šum i pjesma vode. Zrmanju je zapjenio 11metara visok Visoki buk, njezin najveći slap. Ovaj sedreni ljepotan svojom ljepotom krasi cijeli krajolik. Osvojio me na prvi pogled. Tu se Zrmanja širi i naglo se obrušava niz sedrene barijere tvoreći taj moćni slap.
2003. zbog nepažnje i prilikom lomljenja sedrenih blokova taj je slap odnio jedan mladi život. Stoga, radoznalcima savjetujem da budu pažljivi i ne hodaju preblizu rubu slapa, jer se sedreni blokovi stalno odlamaju.
Tu susrećemo 4 zagrebčana, razmijenjujemo informacije. Osvježavamo se u rijeci, punimo boce (jedno je sigurno - danas nam vode neće nedostajati)... Bez markacija i puta spuštamo se uz rijeku, probijamo se kroz grmlje, preko stjenovitih gromada i nanešenog granja do ispod samog slapa. A dolje, pod slapom nova iznenađenja... Iz šumnog slapa pršti voda u tisuće kapljica. Kontrast kamena i vode koja se obrušava niz zelenilo sedrenih barijera. Kamenjar, strme stjenovite litice 200tinjak metara visine obrušavaju se u tu zelenu oazu koja se pjeni. Božanstveno!

No, kao i obično, meni to nije dovoljno. Očarana tom nestvarnom divljom ljepotom pred očima mi se stvorila slika. A kad idem za željenim kadrom toliko sam općinjena da ne vidim ništa drugo oko sebe, ni kud idem ni gdje stojim. Tako sam preko nekakvih stjenovitih gromada u rijeci skačući i pentrajući se s jedne na drugu, preskačući slapiće i bazenčiće došla tik do slapa. Još sam trebala prijeći dvije kamene gromade da bih stigla do željenog mjesta, no razmak među njima bio je prevelik, a šumni brzaci i slapići među njima prebujni. Tako da sam samo prekoračila s jedne na drugu stijenu, ostala tako u povećem raskoraku, podamnom se pjenio slapić koji je završavao u jednom bazenčiću. Namještala sam tako aparat na stijeni radi duge expozicije. Još sam si i provjerila stojim li stabilno i sigurno...ali ipak..pojma nemam kako i što se dogodilo. Samo znam da sam bila bez ikakvog oslonca i ravnoteže, leđima sam letjela u slap i bazen pod njim s aparatom u ruci i rancem na leđima, desna mi je noga već bila u rijeci kad me u tom zadnjem trenutku Marino zgrabio za zapešće ruke i spasio od sigurnog tuširanja pod slapom. Scena kao iz filma. Kasnije je rekao da uopće nije bio kraj mene, nego je kao vođen intuicijom baš u tom trenutku mog pada zakoračio na tu stijenu. Cijeli sam se dan kasnije smijala toj sceni i pomisli što je moglo biti. Stanko je ravnodušno sve promatrao sa sigurnog naviknuvši na moje egzibicije. A drugi je prijatelj komentirao nešto da mu se nije išlo dolje znajući da uvijek tražim neke nevolje.

Vratili smo se do ušća pa dalje uzvodno Krupom. Budući je vodostaj bio nizak, markacije su bile dosta udaljene od rijeke pa smo išli bez markacija uz samu rijeku, livadicama i šikarama koje su za većeg vodostaja potopljene. Tek smo se tu i tamo (gdje se nije moglo uz rijeku) penjali do markacija pa opet spuštali do same vode.

Cijelim tokom rijeka neprestano mijenja svoje lice. Čas je široka, mirna, gotovo ujezerena, čas vijuga uskim kanjonom, šumi slapovima, obrušava se niz sedru, bučna, divlja, razigrana na brzacima, te svoju pjenu opet smiruje, postaje plaha, mirna, spokojna, duboka i spora, pitoma...
S rijekom se mijenja i njen krajolik. Staza krivuda, obilazi, silazi, penje se i reda nove slike. Nemoguće je stalno hodati uz samo rijeku, jer joj je mjestimice obala obrasla u gustu i neprohodnu šikaru, ponegdje se moramo popeti više, jer strme stijene među koje se rijeka usjekla ne dopuštaju prilaz. Dok hodamo bujnim, rascvjetalim, sunčanim livadama, gdje trava doseže do kukova, ne vidim gdje stajem, a pred mojim nogama neprestano skaču žabe u bijegu, šušte zmije i gušteri. Zbog guste i visoke trave nisam uspjela vidjeti o kojim se zmijama radi, već samo kako trava vijuga u smjeru njihova kretanja.

Često se moramo pentrati i preskakati suhozide koji ograđuju livadice uz rijeku, provlačiti se kroz neprohodne šikare, gdje god smo mogli pronalazili smo prolaze do same rijeke i šumnih slapova. Polijevali smo se ledenom vodom. Kako li je samo godila njezina kristalna svježina tog vrućeg i sparnog dana. Vode je bilo u izobilju, a mi nikako da se nauživamo njene pitkosti. Kakav je to divan osjećaj hodati kanjonom gdje usijano sunce žari stijene, a kad ožedniš spustiti se do rijeke i piti njenu vodu. Osjećala sam se poput Robinsona Crusoa u njegovoj ophodnji otokom. Mnogi od nas nisu ni svjesni kakvo bogatstvo imamo. Ali iskustvo me na žalost uči da takav nevjerojatan divlji svijet, koji je zapravo tako blizu i dostupan, ne opstaje dugo. Ako već ne postoje neki planovi, vjerojatno će se uskoro naći neki "ekonomsko-profitabilni um" koji će smisliti rješenje za "razvoj" našeg turizma i devastirati ovu oazu divljine. Mislim da je samo pitanje vremena kada ćemo ostati bez Krupe. Zato požurite!

Napetih čula da mi nešto ne promakne, neprestano u potrazi za još nekim tajanstvenim, skrivenim, divljim prizorom, mirisom, zvukom... Kakvog li slavlja za oči, uši, dušu...!
Mjestimice je bila takva tišina da se ni cvrčci nisu čuli, a rijeka je tekla mirno i nečujno, da bi već u sljedećem trenutku uživali u laganom žuborenju dalekog slapa sve do njegovog zaglušujućeg šuma i tutnjave. Blistave, nedohvatljive kapljice pršte iz slapa... Koliko je neopisive ljepote, čistoće i uzvišenosti u gorskom slapu što se obrušava donoseći u kapljicama boje neba, drveća, sunca... Uživamo u toj neumornoj pjesmi vodopada, neponovljivoj i nikad istoj.

....pjesma uhu, ushit oku!

Zatim opet mir, tišina, spokoj, cvrkut ptica, cvrčanje cvrčaka. Na jednom posebno divljem mjestu gdje se rijeka ujezerila, široka, nečujna, mirna, odjednom su nas okružili nestvarni zvukovi. U toj rječnoj vodi ogledale su se okolne litice i čupave bujne krošnje. Orkestar žaba počastio nas je svojom kanonskom skladbom, zatim su se tom osnovnom tonu pridružili i ostali, nama nedefinirani, jezoviti, krešteći zvukovi, krikovi, cika... Poneki su zvukovi titrali na rubu čujnosti. Tom zelenom oazom strujale su note neke neobične, divlje melodije. Odjekivala je glazba života. Kako nestvarno! ...i pomalo jezovito... Probijala sam se kroz sjenovit guštik drveća kad je sunce probilo zapreku od lišća i isprepletenih grana, te zaiskrilo u nitima razapete paučine. Jato bijelih leptirića iznenađeni mojim dolaskom zatreperali su krilima ravno meni u lice. Sve je počelo nalikovati bajci. Zastala sam i u tišini svog uma pozvala sva ta stabla oko mene da podijele sa mnom svoju mudrost.Otvorila sam svoja čula Majci Prirodi, žudno, ali i zahvalno.

U trenutku sam se stopila s rijekom, suncem, vodom, cvijećem, kamenjem... Razumijela sam let pčela, žurbu mrava, ples bljeskajuće svjetlosti u vodi, pjesmu kamena i vode... Sve mi je postalo blisko i drago. Osjetila sam da bih mogla, ne dižući se iz miomirisne trave, poletjeti za bijelim leptirima, na pamučastim oblacima kliziti nebom i sa sunčanom zrakom sunovratiti se u meku pjenu razigranih brzaca....

O, kako bih ovdje željela ostati zauvijek! Ispružiti se uz rijeku mađu trave i cvijeće, zaboraviti sve brige, osloboditi dušu, postati dijelom ove veličanstvene prirode. Stapam se s njom i upijam njezine blagodati.

Ovo što sam doživjela bila je čarolija! Kakvog li dara! Preplavio me osjećaj snažnog zadovoljstva.

Oduvijek vjerujem da našu ljubav, poštovanje, divljenje priroda priroda počasti ako se s njom stopimo, otkrivajući nam neko predivno, skriveno mjestašce, veličanstveni cvijet u kamenu, neki neobičan susret, prizor zapanjujuće ljepote... A ovo je doista bio dar.

Ako imate bogatu maštu (meni toga ne nedostaje :)) i srce spremno na igru s prirodom - možete ugledati neobične pojave: umjesto drveta pogrbljenu staricu, kamen obrastao mahovinom vilenjak je što odmara noge u bistroj vodi brzici, a plaha sjena oblaka i sunca igra je vila i dobrih riječnih duhova... Sve to i još mnogo toga priroda daruje prijateljima, dobronamjernima, onima sa srcem djeteta i sanjara... Tada je sve moguće, ali najprije treba voljeti, stopiti se, darovati sebe, svoje vrijeme...i znati slušati.

Neposredno pred Kudinim mostom (jedino mjesto gdje se može prijeći na drugu stranu rijeke) staza mijenja smijer i penje se na rub kanjona oko 150 visinskih metara. Iako sam znala da stijena koja se okomito obrušava u rijeku na tom mjestu onemogućava daljnje hodanje uz rijeku, zanesena i očarana bajkom, nisam obračala pažnju na stazu i markacije (ionako smo hodali izvan njih). Čak da sam i pazila na markacije, sigurno bih je na tom mjestu promašila, jer skretanje uopće nije označeno. Sve su oznake poznate crveno-bijele točke (koje upućuju da se treba kretati dosadašnjim smjerom) umjesto da je markacija koja označava promjenu smjera kretanja.

Kad mi se učinilo da je iscrpljena sva čarolija odjednom se poput kazališne zavjese odmaknula bujna ograda raslinja i pogledu ponudila prostranstvo, zeleno i mirisno. Privučena šumom obližnjeg slapa koračam u zanosu, svilene travnate livade pred mojim se očima preobražavaju u prostrane vilinske plesne dvorane, iz sjene stabala promatraju me oči dobrih riječnih duhova, trepere plavičasti vodenkonjici u letu, u razigranom slapu presijavaju se zrake sunca, trepere drhte... Ništa me nije moglo vratiti u stvarnost, čak ni 100metarska okomita stijena koja mi je priječila put. Više lebdeći, gotovo ne dodirujući užareni kamen počela sam se penjati njome u dalje, neslućene visine...

Tek me glas prijatelja trgnuo i vratio u realnost. Pozlilo mu je, ne može dalje. Sparina je taj dan doista bila teško podnošljiva, temperatura zraka oko 38 stupnjeva celzijusa, neću ni pričati kako je još bilo na dnu kanjona bez daška vjetra, bez strujanja zraka. Zbog jučerašnje nemoći na Bojincu malo sam se pribojaval kako će mi biti, no danas sam imala energije za desetoricu, svu tu nesnosnu vrućinu nisam ni primjećivala...No, nisu je svi lako podnosili. Malo otpenjavanja i spustila sam se do rijeke. 

Kad sam shvatila da je skoro 18.00 sati i da smo se još prije više od dva sata trebali naći na Kudinom mostu s ostatkom ekipe, uhvatila me panika. Što si misle, brinu li se, kako je Leica....???? Pokušala sam im javiti da nas ne čekaju i da smo ok, ali signala nije bilo. Nekako mi je ipak stigla njihova poruka poslana prije dva sata u kojoj se brinu i pitaju gdje smo. Uspjeli smo uspostaviti kratki kontakt, dovoljno da im kažem da nas ne čekaju, jer ne znamo kad ćemo doći. Situacija je bila pomalo smiješna, jer smo zaglavili tek 100-200 metara zračne linije od njih. Gotovo smo se mogli dovikivati. Ali je okomita litica bila prepreka koju smo morali zaobići.

Nakon malog odmora i obnavljanja energiije, prijatelju je bilo bolje. Čekali smo da sunce zađe iza brda, da staza kojom trebamo hodati bude u hladu, opskrbili se vodom iz rijeke, ponijeli smo teret prijatelja kojemu je pozlilo i krenuli. Najprije smo se vratili i potražili posljednju markaciju pa smo nastavili putem koji smo ja i Marino uocili s one stijene. Taj se put penje na rub kanjona i dolazi do kuće Veselinovića. Potrebno je popeti se oko 150 metara visinske razlike da bi se zaobisla ona vertikalna stijena, ali isplati se. Penjući se ponovno su nam se otkrivali predivni vidici s visine na kanjon Krupe i njene slapove. Za pola sata (možda i manje)  stigli smo na vrh kanjona do usamljene kuće Veselinović. Nastavili smo  do asfalta. Razmišljali smo da se nas troje spustimo do kanjona Krnjeze, ali već je bilo kasno, ostali bi nas trebali čekati, pa smo odustali.

Otišli smo autima do Manastira i ondje još malo prošetali. A Krupa je ionako mjesto na koje ću se još mnogo puta vraćati.

Hodajući do asfalta (gdje su nas čekali ostli) s Marinom sam se kratko odvojila te smo otišli do obližnjeg Kudić-bunara. Tamo je bio pastir sa svojim kozama. Nije trebalo mnogo da ga navedem na priču o ovom kraju, ljudima, prošlosti, načinu života, običajima, starim zanatima... Doznali smo tako da je na livadama kraj Kudina mosta bio stočni sajam, glavni za cijeli ovaj kraj i Dalmaciju. Ispričao nam je kako se nekad tkalo pomoću drvenog stroja kojeg je pokretala voda (poput vodenice).

Ako prolazite asfaltnom cestom od Golubića prema Manastiru obavezno se zaustavite na Krnješkoj glavi. Otuda se pruža jedinstveni pogled na zadivljijući kanjon rječice Krnjeze dubok oko 300 metara od njenog izvora do ušća u Krupu.

Prošetali smo prelijepom okolicom Manastira (14. st.). Okolica Manastira je pogodna za odmor i rekreaciju i poznato je izletište ljudi ovog kraja.

Eto, to je ta predivna rječica Krupa! Modra, zelena bijela, smaragdna... u šumskoj sjeni mrka, na suncu zlatna, s mnoštvom manjih i većih slapova, kaskada, brzaca... Prava mala čuda skrivena duboko u kanjonu, u njedrima okolnih šumaraka i guštika, a opet tako blizu i tako dostupna.

Gdje god bila, i u ovom trenutku, kad zatvorim oči sve to vidim ponovno. Čujem kako iz daljine dopire zov vode, cvijeća, kamenja... Svi zajedno i svi isto pjevaju:

Dođi nazad u naš raj!

Dođi u naš zagrljaj!

p.s.

Ostale fotografije rijeke Krupe možete pogledati ovdje.

(uskoro slijedi izvještaj 3. dana, kajakarenje Zrmanjom)

UVOD ili Kako je sve počelo

Vratili smo se s juga lijepe naše pa si sada polako sređujem dojmove. Glavni razlog odlaska bio nam je rafting na Zrmanji i trekking kanjonom Krupe i Krnjeze. Budući smo imali još dva slobodna dana, odlučili smo biti aktivni do kraja: još smo jedan dan planinarili južnim Velebitom, a zadnjeg smo dana penjali u stijenama Velike Paklenice. Sva 4 dana vrijeme nas je i više nego poslužilo- bilo je pakleno vruće (Paklenica je opravdala svoje ime).

Na put smo krenuli u srijedu u 22.30, jer se ranije nisam stigla spremiti. Oko 3 ujutro stigli smo u Starigrad-Paklenicu, u kamp kod Peka. Nije nam bilo do dizanja šatora pa smo spavali gdje je tko stigao.

Iako smo u globalu ostvarili sve planirano, svaki je dan bio ispunjen neplaniranim zgodama i nezgodama. Zapravo, ništa nam nije išlo baš po planu, ali je na kraju ipak bilo predivno. Svaki dan smo imali poneki peh. Prvi dan je zadesio mene.

Od ranog jutra crvčci sviraju svoje ditirambe, vrućina, sparina... U zraku titra prevrelo ljeto. Budimo se. Još snenog pogleda pažnju mi odmah privlače jutarnjm suncem pozlaćene stijene Velike Paklenice. Vrhovi južnog Velebita u daljini bljeskaju, sve bez riječi, šute i zovu.
Bilo je već 10 ujutro kad smo uspjeli podignuti šatore i krenuti prema Velebitu. Zbog velike vrućine (preko 35 stupnjeva) Loris (moj suprug) je ostao s Leom Lornom (3 god.) u kampu, a ja, Stanko, Zoki i Marino krenusmo za Bojinac.

Iako tura za Bojinac glasi kao dosta zahtjevna, danas je zbog asfaltne ceste, koja vodi do Velikog Vaganca, pristup znatno skraćen. Nekad se išlo pješke skroz od sela Milovac(kraj magistrale), a danas nas cesta poštedi uspona od 400-tinjak metara nadmorske visine. Stravično je uz tu cestu vidjeti odlagalište otpada, i to uz sami rub nacionalnog parka. Široko ukrug po stablima se šarene plastične vrećice donešene vjetrom s odlagališta.

S Velikog Vaganca (na čijem se rubu nalazi parkiralište s klupicama i kapelica) vodi markirana staza koja se kasnije kod prvih ruševnih kuća odvaja lijevo za skupinu Bojinca, a desno za Veliko Rujno. Od Velikog Vaganca do Velikog Rujna potrebno je oko 1,30 sat hoda, toliko otprilike treba i do Bojinca, s tim da do samog vrha Bojinog kuka treba još nešto manje od sat vremena.

Trebao je to biti kraći poludnevni izlet (jer nam se žurilo na utakmicu Hrvatska-Australija), a ako nam ostane vremena produžili bi do V.Rujna. No, već na početku moram reći da mi je to bio najteži izlet u životu. Nikad se još nisam osjećala tako nemoćno. A sama sam kriva... Zbog žurbe i spremanja za put, dan ranije nisam gotovo ništa jela (tek fetu nutele i par keksića cijeli dan), cijela noć na putu, spavala sam svega 3-4 sata, ujutro opet nisam ništa jela da što prije krenemo, i tako s nedovoljno sna, gotovo 24 sata bez poštenog obroka krenula sam po paklenoj vrućini na Bojinac - turu koja se inače ne preporučava za toplih ljetnih dana. Pogotovo ne usred podneva kao što smo mi išli. Već od samog početka, na prvom usponu osjetila sam da me tijelo baš i ne sluša, ubrzo su me uhvatili grčevi u stopalima i natkoljenici koji su kasnije postali jako bolni. Nešto više od 100-tinjak metara nadmorske visine prije vrha, odustala sam. Nisam osjećala umor, jednostavno su usprkos mojoj volji noge odbijale zapovijedi. Ne znam ni broj planina i vrhova koje sam prošla u ovih skoro 20 god. bavljenja planinarstvom (nisam baš vična preciznom vođenju dnevnika i pečatiranju :), nikad nisam trebala odustati od vrha, hodala sam i po 15 sati dnevno i uspone od 1800m nadmorske visine u jednom danu, s teretom od 20-25 kg, i s Leom na leđima, ali nikad se nisam osjećala ni približno kao tog dana. Nakon puno hoda i zahtjevnih tura osjećala bih umor, ali ovaj put uopće nisam bila umorna. Situacija u kojoj sam se našla bila mi je smiješna, nisam mogla vjerovati da mi glava govori jedno, a tijelo radi drugo. Totalni rastroj mehanizma. Koliko god sam htjela i mislila da mogu, jednostavno se noge nisu pokretale. Stanko i Marino neprestano zastajkivali cekajuci me, Zoki je napredovao poput leptirica, a ja sam se jedva vukla za njim.

JEDAN LJETNI DAN NA BOJINCU

Od parkirališta smo se stazom nizbrdo spustili na Veliki Vaganac. Tu nas je dočekala eksplozija boja, mirisa, zvukova... Priroda na svom vrhuncu, u punoj snazi... Omamljuje nas opojan miris kadulje. Mali proplanci žute se u kantarionovom cvatu, na žarkom suncu bliješti stolisnikova bjelina... Ovim čudesnim vrtom prolazi staza vodeći nas začaranim krajem. Uz sve to pijemo Zokijev sok od kadulje. Osjećam kao da mi sva blagotvorna ljekovitost prirode klizi grlom i jača tijelo. Zoki nam otkriva recept za taj moćni napitak. Mislim si kako bi bilo dobro skupiti malo ovog ljekovitog bilja oko nas, ovdje u srcu Velebita, daleko od svakog zagađenja, ali brzo odustajem od te pomisli. Ipak smo u nacionalnom parku.

Veliki Vaganac je visoravan na 550 m nadmorske visine ispresijecan suhozidima i puteljcima. Na par kuća su obnovljeni krovovi i imaju svoje cisterne s vodom. Lijepo je vidjeti da se polako vraća život i u ovaj dio Velebita (barem vikendom). Daje se naslutiti da je Veliki Vaganac nekad bio travnatiji, da je na njemu pasla stoka, dok je danas mjestimice obrastao u gustu šikaru, ali još uvijek prevladavaju cvijetni proplanci. No, neće dugo. Priroda čini svoje. Pogrešno je misliti da čovjeku nije mjesto u planini i da se ne treba petljati u taj složeni biosustav, jer upravo ljudsko djelovanje, stada ovaca i ostale stoke koja je tuda pasla, košnja, obrada zemlje..održavali su sve te pitome dolce i svilene travnate proplanke. Danas kad više nema života u planini putevi zarastaju, proplanke i livade guta neprohodna šikara, lokve u kojima se stoka ne napaja zarastaju i presušuju... Iako još uvijek prostran tužno je vidjeti Lubenovac kako sve više zarasta i nestaje u šumskoj tami, Bačić duliba je već odavno zarasla. Dulibe i padeže polako gutaju šume. Još su tu, srećom, Prpa i Nikola Došen koji na srednjem Velebitu održavaju stare putove i krče zarasle staze.

Već pri prvom usponu prema Žlibatom kuku osjećam da me tijelo ne sluša. Nismo prošli ni 200 m/nmv kad sam osjetila prve grčeve. Da ne gubim vrijeme na obrok gricnula sam si pola energetske pločice.

Nakon Žlibatog kuka krajolik se mjenja. Ulazimo u bajku neobično slikovitih kukova. Bijele, visoke, oble stijene nestvarnih oblika izranjaju iz zelenih travnatih dolaca i šumovitih ponikvi. Poput nekakvih okamenjenih divova. Poglede nam privlači jedan kuk na čijem su vrhu poslagane ogromne kamene gromade kao da su se bogovi igrali lego kockama. Na Milovačkim krčevinama ja i Marino se odvajamo, skrečemo 5 min. hoda do "Praga" odakle se pogled prostire niz južnu stranu Velebita sve do mora i otoka. Tu nas opet dočekuje rastrgani splet kukova, najneobičnije stjenovite forme poput kamenih mostića, žljebova, dubokih škrapa, plavetnog cvijeća koje cvjeta u golom kamenu. Bez markacije intuitivno se provlačimo i zavlačimo kroz sve te stjenovite labirinte, istražujemo svaki zakutak u potrazi za još nečim od čega će nam zastati dah.

Nastavljamo dalje usponom kraj kukova koji nam privlače poglede. Koliko je tu smjerova za ispenjati! Ali kad samo pomislim koliko željeza i opreme treba dotegliti... Sigurna sam da ću jednom ovdje doći upravo s tom nakanom. Predivno mjesto za penjanje, Velebit kakav je bio nekad, iako ima nešto spitova može se osiguravati frendovima i čokovima, ...i biti sam. Nešto sasvim suprotno od hordi penjača u Paklenici. Naravno, dok horde i ovdje ne navale.
Na malom prijevoju odjednom se otvara pogled na najviši Bojin kuk (1110m), male proplanke u njegovom podnožju kojima dominira Jagin kuk - stjenovita tvorevina nevjerojatnog oblika. Spuštamo se do Jaginog kuka, šetamo naokolo i slikamo iz svih mogućih kutova. Razglabamo o tome po čemu je mogao dobiti ime - možete misliti kakve su ideje padale u većinskom muškom društvu :)
Otuda, iz podnožja, Bojin kuk je izgledao doista moćno.

Područje Bojinca je doista jedinstvena pojava na cijelom Velebitu. Toliko različitih kraških pojava na tako malenom prostoru teško je doživjeti negdje drugdje. Istina, tu je i greben i jama Varnjača, Rožanski i Hajdučki kukovi, Kamena galerija kraj Stapa, labirinti Crnopca... no svaki je za sebe poseban. Kad bih morala birati za jedan najljepši predio - teško bih se odlučila. Za obilazak Bojinca ima obilježena staza u obliku osmice. U početku su markacije obnovljene i nove, a kasnije stare, izblijedjele, na nekim mjestima jedva vidljive. Treba biti pežljiv. Obilazak Bojinca zahtjeva izdržljivost i malo više hrabrosti (pogotovo za uspon na vršni dio stijene Bojinog kuka). No, isplati se svaki trud, jer će vas najneobičnije stijene i liticenagraditi svojom ljepotom i nezaboravnim prizorima. Pogodite tko je opet proveo markaciju kroz taj rastrgani splet kukova, klinovima i sajlama osigurao put do vrha i u skrovitoj polupećini napravio sklonište za nuždu? Već sam mnogo puta pisala o tom marljivom čovjeku istraživačkog duha... Opet Tatek (ako me pamćenje ne vara). Doduše, otada su markacije izblijedjele, sajli više nema, ostali su samo željezni klinovi, ali je ljepota Bojinca još uvijek nepromijenjena. Bez obzira na tu nestvarnu ljepotu Bojinac je pomalo zapostavljen. I u planinarskoj literaturi se spominje tek letimično i sažeto. No, čini mi se da će nova cesta to zasigurno promijeniti i da će u Bojincu užitak pronalaziti sve više planinara i penjača. Iako je velik dio tog područja markiran, Bojinac pruža još mnoštvo skrivenih zakutaka koji čekaju da budu otkriveni. pravi raj za avanturiste istraživačkog duha.

Bojin kuk zaobilazimo najprije s desna (tuda ide duža, ali lakša staza za vrh) i dolazimo do prirodnog skloništa u stijeni. Budući da smo pri kraju s vodom nadam se da će s unutrašnje strane kapati nešto niz zidove pećine da si napunim bocu, no stijena je bila jedva nešto vlažna. Sklonište je prljavo, boce od ulja, limenke, papiri naokolo.
Ljudi, planinari, penjači, dajte nosite svoje smeće sa sobom! Ako dolazite skroz ovdje uživati ovu prirodu, planina vam pruži gostoprimstvo, pa dovraga, poštujte je! Nek planina ostane lijepa kakva je bila i prije vašeg dolaska. Ostavite neka u njoj vibrira samo trag vašeg veselje, radosti i divljenja.

Tu je Zoki na omanjem siparu, stavši na veću kamenu ploču, malo na njoj prosurfao nizbrdo. Prizor i tutnjava su isprva izazvali šok, a kasnije smijeh. Stazom smo se od skloništa vratili malo nizbrdo pa s lijeve strane kuka krenuli prema vrhu. Zoki je zasjeo u hladovinu i odmah odustao. Usprkos bolovima i grčevima ja sam nastavila s dečkima. Teren je bio baš kakav volim, zahtijevao sve više koncentracije, ponegdje smo penjali i četveronoške, moja je volja sve manje upravljala nogama i na kraju sam i ja odustala. Ali nema veze, vratit ću se ja na Bojinac uskoro. Stanko i Marino su nakon vrha otišli još do V.Rujna pa tek onda natrag do auta, što je jedno sat vremena duže, a ja i Zoki smo se istim putem vratili nazad. Treba naglasiti da je sam vrh Bojina kuka rezerviran samo za iskusnije i spretnije planinare, jer ima detalja koji zahtjevaju penjačku vještinu i valja ih pažljivo ispenjati budući da nema nikakvog pravog osiguranja. Na vrhu se nalaze upisna knjiga i metalni žig.

Povratak natrag bio je nevjerojatno bolan. Grčevi nisu prestajali. Hodanje nizbrdo još je otežavalo stvar. Svako malo sam zastajkivala, opuštala mišiće, masirala. Zaboravih reći kako smo još na usponu sreli predivnog poskoka, mladog, iz ovogodišnjeg legla. Primjetio ga je Marino nakon što smo se dobrih 5minuta odmarali pokraj njega. Bio je miran i neagresivan, upravo si je nešto popapao pa je imao fino zaobljen trbuščić. Zapamtili smo mjesto, da nas ne iznenadi pri silasku. Naravno i na silasku je bio na istom mjestu. Kako smo vodom bili pri kraju oko Jagina kuka smo malo skrenuli s puta, potražili mali izvor obilježen na karti. Tuda vodi put i do Krilatog kuka, no ovaj put ga nismo imali namjeru počastiti svojom nazočnošću. Putem do vode naišli smo na mnoštvo sočnih šumskih jagoda. Mnjac-mnjac! Bile su tako slasne! U jednoj uskoj udubini u stijeni pronašli smo bazenčić s kristalnom i ledenom vodom. Koji je to dar u bezvodnom Velebitu! Zavukli smo se i štedljivo okrijepili tom dragocjenom tekućinom. Uz onu vrućinu i sparinu, ne mogu vam ni opisati kakav je to osjećaj bio. Nakon toga uz još nekoliko zastajkivanja i masiranja brzo smo došli do auta. Voda nam je taman izdržala do kraja. Ali kad smo došli do auta u roku 10 min svatko je od nas popio 1,5 litru vode. Odmarali smo se na klupicama oko sat i nešto kad su stigli Stanko i Marino s V.Rujna.

U Starigradu-Paklenica dok su dečki gledali utakmicu (Hrvatska-Australija), ja sam se sladila lignjama, prženim krumpirićima, juhicom, kokicama, keksićima... da napravim zalihe i obnovim energiju, da me sutra ne snađe ista zla kob. Jer očekivala nas je jedna predivna tura po kanjonu Krupe i Krnjeze.

Kliknite ovdje i pogledajte galeriju fotografija s Bojinca

Budući sam ostala dužna izvješće s Mosora i Cetine , evo linka na fotografije s tog izleta. A izvješće će biti kad stignem...

Mosor i Cetina