Planine planine

Dragi prijatelji, evo, samo se kratko javljam sa željama za vas...

Na kraju smo ove 2006. godine koja je po mnogočemu i za mnoge bila napeta i teška. Obično na kraju nečega razmišljamo što smo u tom razdoblju naučili. Vjerujem da smo svi naučili mnogo, ali smo i svjesni da još uvijek znamo jako malo. No, čar življenja i učenja je upravo u tome što nam se uvijek i nanovo otvaraju nova vrata s novim saznanjima, uvijek se šire horizonti pitanja.

Pred vratima smo 2007. godini - godini tišine. No, astrolozi nas upozoravaju da se ne zavaravamo njenim nazivom, jer će godina koja je pred nama biti bučna i s mnogim neželjenim eksplozijama. Ja svoje već naslućujem...

No, kako sam nepopravljivi optimist, vjerujem da se mnogo nedaća pravilnim djelovanjem može spriječiti ili barem ublažiti. Ako to želimo, nema nam druge nego predati se miru, skladu i tišini... Ne razbacivati dragocijenu energiju na sitnice i nesuglasice, već stvoriti pozitivno okruženje oko sebe, stvoriti prostor ljubavi u kojemu možemo biti prirodni, spontani, kreativni i cjeloviti.

Stoga, dragi prijatelji, želim da vam u ovoj 2007. godini Svjetlo obasjava put ka novim znanjima, spoznajama i istini koja će vam srce i duh ispuniti harmonijom, želim da svi pronađemo mir u sebi.

Jedna legenda kaže da je svakome od nas pri rođenju Anđeo u ruku stavio jednu Bajku...

A ja.... svakome od vas želim sve najbolje u življenju i ostvarenju vaše jedne, jedine, jedinstvene i neponovljive Bajke...

Želim vam obilje igre, ljubavi i zabave, mir u srcima, Istinu, Slobodu i Sklad....

Živite svoje Snove!

Neka sva bića budu sretna,

bez neprijateljstva, bez straha i u miru.

Mattasutta

Sve najbolje ciloj planinarskoj familiji od nas!!!!! Sve ono šta sami sebi želite da Vam se ostvari.

lijepo si to rekla! kad bi sve saznali u jednog godini, sve slijedeće bi izgubile svoju draž. stoga i mi tebi želimo sretnu 2007. i da puno toga prođete i vidite

Lijepe želje nam šalješ, draga Iris... Pa kako onda ne uzvratiti istom mjerom. Čestit i blagoslovljen Božić i mirna, vesela te nadasve uspješna nova 2007 godina. Mir svim bićima

A tako malo treba za stvoriti pozitivno okruženje.Radosne božićne blagdane i sretnu i uspješnu Novu 2007

Sretan Bozic (malo kasnim) i Nova 2007.

Sretan Bozic (malo kasnim) i Nova 2007.

Sretna Nova Godina i puno, puno planina!

Blog ti je AWSOME! =) Kiss by dark, sve najbolje u novoj 2007.!

Pozdrav iz Lud-brega . Damir (dexter) . Na ovim stranicama osječa se duh planine i života !

puno pozdrava !!!!! sa čežnjom čekamo nove postove ,ljepote divljine,i ljuske čežnje za nečim novim

čestitam ti 8 mart - dan žena! budi mi sretna i vesela, bata boro. pusaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...

Članak u Novom Listu, a pogotovo tvoje slike zainteresirale su me za to sklonište. Inače sam išao preko Grnjca i Dola iz Lovrana do vrha Učke. A može se lako i biciklom do njega po onoj cesti. Pozdraw

Draga Iris odusevljena sam tvojom stranicom, ja sam se tek odnedavno uključila u planinare iako sam to željela cijeli svoj život i onaj mir koji mi donosi je predivan. Tek sad otkrivam kako je lipa naša zaista lipa. I želja mi je svoju dječicu odvest na što više planina kako bi im pokazala tu lipotu. A tvoja stranica će mi puno pomoći u toj namjeri jer me kroz svoje priče savjetuješ di bi mogla ić, i koji su tereni pristupačni djeci. Puno ti hvala. Možda ti pošaljem koji upit vezan za detalje puta ako se ne ljutiš. Kristina

Pozdrav

Vidio sam te danas na Zoni, nemaš ni jednog komentara, pa preko tvog profila dođoh do tvog bloga. Svaka čast, tako piše neko ko izistinski doživljava planinu i mirne duše te ocjenih sa 10.

Hvala ti Sherpa. Pratim tvoje komentare na ZONI, kao i cijeli forum.. Ali ne komentiram, jer nisam poznavaoc krajeva o kojima pisete. Eto, bas spremam za 10ak dana moj prvi posjet Prenju. Mozda i na Zoni zatrazim koji savijet od vas zonzona i prenjoljubaca. Lijepi pozdarv iz Pule i hvala na komentaru.

nema te već dugo, fale tvoji putopisi :)

Nisi valjda nestala u planinama!

haha :) Ne, nisam nestala.. i dalje pohodim planinske visine.. no,radije bih da nestanem u njima, nego da se gubim i hvatam zraka u ovom labirintu gradske kolotečine.. Svima puno lijepih pozdrava...

Vama i svim ljudima dobre volje...

Sretna i na svim zivotnim planovima uspjesna Nova 2008.godina. U zdravlju i uz kavicu dijelili ljubav ,dobrotu, radost, mir, razumijevanje, njeznost, strpljenje na sve ljude oko sebe bez obzira na naciju, vjeru, boju koze, filozofiju i tome slicno.
Neka se pozitivna energija pocne siriti iz nasih srca i neka kao bujica preplavi ovu planetu.

Srdacno,

Boro

a nesto is 2008???
smrc

Lea Lorna (3 godine) na penjalištu u Dvigradu, smjer Brombula, ocijena 4b+, 14 metara

Polako, ali sigurno napredujemo. Iako još uvijek radije penje nenavezana, polako se naviknula na pojas i uže. Šteta što je tako malo laganih smjerova primjerenih djeci, stoga najčešće penjucka nenavezana ili improviziramo sidrišta. Penjanje je Lei Lorni pravi užitak i igra. Fascinira me kao s malenim ručicama traži hvatišta, ispituje stijenu, stavlja prstiće u najmanje rupice, traži rješenja, isprobava sve mogućnosti. Problem su nam dobra uporišta za noge (jer je više koncentrirana na ruke i ono što joj je u vidokrugu), a spuštanje je na sto muka. Ili mora otpenjavati popeto (što nikako ne voli) ili je spuštam priljubljenu uz stijenu, jer nikao da se uspije nogama držati podalje stijene. Ali svladat ćemo mi i to. Možda već do mog sljedećeg javljanja.

Ovo je moja malenkost, također u Dvigradu. Polako ulazim u formu, ali još sam daleko od onog što sam nekad penjala.

Do čitanja...Lijepi pozdrav.

kad sam bila klinka uživala sam se pentrati po stijenama, sad ih samo tužno gledam :(

Hej,hej...Odlične ste,eto baš se sjetih kako sam se ja kao mali pentrao po drvću (pogotovo po voćkama) jer kod nas (Valpovo) uistinu je bundeva bila najveće brdo.Lijep pozdrav

Bravo cure!!!Ovakvi prizori ne viđaju se svaki dan.Lei Lorni želimo jooooš puuuuno smjerova , a mami sva podrška u povratku forme! BRAVO!BRAVO!BRAVO!

Odlične ste! :D Jos mnogo savladanih... :)

I ja opet...da zahvalim na prijedlozima za citanje-bas sam razmisljala sto uzeti. Neke sam procitala, ali intrigira me Deepak-nisam cula,ali to mi je jedna od najdrazih pjesama :D

Pozdrav curama.

Hvala svima. #samba #panonsky: Eeee, svi tako počinjemo, najprije po namještaju, pa zidovima, drveću... neki nastave, a neki ne.

Koliko dugo nisam penjao, i ove primjerene djeci bi mi bile problem. Lijepi pozdraw sa Kvarnera

bravo za mamu, koja zna s djetetom

fascinira me kojom lakoćom se Lea Lorna drži ove stijene, kao da se penje već godinama. geni kameni :)

ejjjjj imaš odlican blog e i ja imam novi post pa navrati mozemo se ostat družit??? e i kako napravis da ti ona gore slova idu prema gore???? plizZz odgovori nye ;-)

Krasne ste :) Samo kratak pozdrav od mene.

ah, che lijepo, i, i romantično, i ,i ,i pohvalno,svi se penju, i penju, i djeca čak: bravo, bravo i BRAVO!!!

Kad naiđeš na nešto dobro prvo što trebaš napraviti je potražiti nekoga s kim to možeš podijeliti, na taj se način dobro širi do najudaljenijih kutaka svijeta. Što je dobro.

Nema me na ovim stranicama već poduže vrijeme, ali otkako sam sklopila i posljednju stranicu Carterove knjige "Malo Drvo" razmišljam kako i što napisati da vam prenesem barem dio pozitive koju sam dobila pročitavši tu jedinstvenu knjigu.

Stoga ovim malim i skromnim postom postupam po savjetu jedne bake, Cherokee Indijanke.  S vama, dragi prijatelji i posjetitelji, želim podijeliti nešto doista dobro - jednu izuzetnu knjigu, knjigu o suživotu čovjeka i prirode, knjigu dobrote i ljubavi.

Malo Drvo je predivna i mudra knjiga koja nam daje novu perspektivu, knjiga za sve generacije (poput Malog Princa), oduševit će vas, razvedriti, dirnuti, rasplakati, knjiga koja svakoga može nečemu naučiti.

Ako nikada niste pustili suzu ni za jednim filmom, ni za jednom knjigom, poslije ove ćete sigurno plakati! Toliko ljubavi, toliko dobrote i iskrenosti na jednom mjestu...nasmijat će vas do suza, rasplakat ćete se od sreće, veselja, ali i tuge. Na kraju ćete biti toliko nabijeni emocijama na ćete se osjećati kao najbogatiji čovjek na svijetu. ....i osjetit ćete potrebu da sve to morate podijeliti s nekim, da se dobro mora širiti dalje.

To što ja plačem uz neku knjigu nije ništa neobično (lako me i često rasplaču kako sretne tako i tužne situacije, lako se rasplačem i na tuđe sudbine)... Ali kad sam vidjela supruga kako čita posljednje stranice Malog Drveta očiju punih suza, briše ih kako bi mogao čitati dalje, znala sam da će ova knjiga na svakoga ostaviti duboki trag. Nakraju je pustio suze da mu slobodno poteku, sklopio knjigu i samo rekao: "Kakva knjiga!".

Žao mi je što nisam prije naišla na ovu sjajnu knjigu, stoga da se i vama  ne dogodi isto, da ne žalite što je prije niste pročitali, potražite je odmah u najbližoj knjižnici ili knjižari. Kad je pročitate, ne da ćete samo željati ovu knjigu imati na svojoj polici, već ćete ih željati kupiti što više i pokloniti dragim osobama.

Nemojte otići s ovih stranica s mišlju "hoću, jednog dana", jer ćete "jednog dana" shvatiti da ste živjeli siromašniji za toliko osjećaja, a bogatstvo je bilo nadohvat ruke.

Ako je ne pročitate budite sigurni da ćete živjeti uskraćeni za mnogo predivnih osjećaja.

...i nemojte tražiti izliku da nemate vremena za čitanje. Možete ovo shvatiti kao poslovnu ponudu, samo što vam ne nudim da se na brz način novčano obogatite, nego da se obogatite emocijama i pravim ljudskim vrijednostima.

Lijep i topao pozdrav...

ok,budemo onda

obavezno :-)

stvarno te dugo nije bilo ovdje

Dugo već nisam kupio neku knjigu, znači sad bih mogao. Pozdraw

pročitat ču je zasigurno. lijepi pozdrav i pusa, boro

planine se ne osvajaju, planine osvajaju nas. ----------------------- još jedna misao koju je izrekao jedan od planinara u sloveniji: NISAM JA OSVOJIO PLANINU, PLANINA MI JE DOPUSTILA DA JOJ SE PRIBLIŽIM

Za vidjeti galeriju klikni ovdje.

Aha,kažu slika vrijedi više od 1000 riječi,znači koliko tisuća riječi si ušparala s ovim slikama ? Eto,malo da se našalim i pohvalim ove fotke kojima prikazuješ vaš pohod tim terenom (kojim ću i ja proći u proljeće) Pozdravljam vas sve ljubazno i radosno

nice :-)

Hehe, ma nije to, Panonsky, bit će i teksta, nadam se. Samo ne stižem. Meni ti riječi znače više od slike, zapravo mi malo koja slika može biti toliko lijepa i snažna kao one slike koje u mojim mislima stvaraju riječi i slikoviti opisi. Pusica malecnoj!

A jučer sam se spustio s Učke, bilo je više kiše nego sunca, ali je zato slap bio velik. Pozdraw

Čekamo tekst. Meni više riječi govore od slike:)

Kad se umorim, svratim do tebe i tu se odmorim....

zanimljivo i lijepo....pozdrav i pusa, boro

Pjesma kamena, vode, cvijeća

(2. dan - trekking kanjonom Krupe, 23.06.2006)

Koliko volim gorsku vodu! Planinsku rijeku što se pjeni, huči i buči.

Danas ću vas, dragi prijatelji, odvesti do jedne takve vode, na obale planinske rječice Krupe podno Velebita koja je svoj put probila kroz kanjon u kamenjaru Dalmatinske zagore.

Nakon što izvire iz špilje u selu Krupa i nakon 10km svog toka, utječe u Zrmanju kao njen desni pritok. Krupa je pravi biser i pruža doživljaj bistre planinske rijeke koja se probija kroz duboke usijeke u stijenama i do 300m duboki kanjon. Voda je čista, bistra, pitka cijelim tokom.

Nevjerojatan je kontrast okolnog kamenjara i zelenilom uokvirene bistre rijeke. Kanjonom rijeke označene su staze, no zbog velike razlike u vodostaju, teško je kvalitetno markirati put. Tako da za visokog vodostaja staza vodi po rubu kanjona, stijenama i siparima. No, budući je u ovo doba godine vodostaj nizak, iz rijeke su izronile prelijepe zelene livade, šumarci i guštici koji su nam pružili doživljaj hodanja neutabanim putem.

Budući su nam se pridružili još dvoje prijatelja iz Pule (kojima nije bilo previše do hodanja), podijelili smo se u dvije grupice. Loris (moj najdraži), Lea Lorna (naša ćerkica od 3g.) i još dvoje krenuli su prema bivšoj školi u Golubiću i kraćom stazom spustili se niz kanjon Krupe do Kudina mosta. Tom stazom do mosta može se spustiti za 20-30 min, no oni nisu žurili, jer je dogovor bio da se nađemo na mostu, a nama će od ušća uzvodno do Kudina mosta trebati najmanje 3 sata. Mi ostali krenuli smo do zaseoka Ravni Golubić i preko kamenite visoravni Vratolom do ušća Krupe u Zrmanju. U tom dijelu su markacije dobre, kod prvih kuća skrene se desno i između suhozida ide do ruba kanjona. Prije bih taj dio nazvala Nogolom, nego Vratolom. Cijelim putem niti jednom stopom nisam stala na ravan teren. To nije onaj klasičan stjenoviti kamenjar gdje ideš s kamena na kamen, već je kamenje veličine šake obraslo travom i raznim biljem koje se gotovo svakim korakom preokreće, valja, kotrlja. Izletnicima koji namjeravaju proći ovuda ne bih preporučila lagane patike, već čvrstu obuću za trekking ili još bolja gojzerice.

Još prije no što smo se spustili u kanjon shvatili smo da će se planirana 3 sata puuuuuno odužiti. Stalno smo se zaustavljali, usporavali, skretali s puta - no ne zbog zahtjevne ture ni umora, već zbog nevjerojatnih ljepota. Već na grebenu Vratolom ja i Marino smo se malo odvojili i skrenuli s markacije da vidimo Visoki buk iz ptičje perspektive (najveći slap Zrmanje, 11m, neposredno nakon ušća Krupe u Zrmanju). Pogled - fantazija... s desne strane Zrmanja se probija i vijuga kroz stjenovite litice čineći predivan slap, pred nama mirno ušće, sjedinjanje dviju rijeka, zelene oaze livada i šumaraka okružuju mirnu, zelenu, bistru vodu, a iznad svega uzdižu se strme litice Paninog kuka s tragovima nekadašnje utvrde, a s lijeve strane vijuga Krupa kroz duboki kanjon čineći luk od 180˙, pjene se brzaci i slapovi podno Babinog grada da bi se neposredno pred ušće proširila i umirila. Slikamo, snimamo, široki kut, zumiranje, panoramske snimke...ništa ne pomaže, ta se ljepota ne može uhvatiti objektivom. Taman kad pomislim da sam pronašla svršen kut snimanja, prizor se mijenja u još ljepši. Kad pomislim da ljepše ne može biti, pred mojim očima stvara se čarolija, još divniji prizori.
Strmim siparom spuštamo se do ušća. Treba gledati pod noge, ali nam čarobni krajolik zaokuplja pažnju. Staza dalje vodi lijevo, uzvodno uz Krupu. No, mi skrećemo desno zelenim travnatim livadicama uz miran tok Zrmanje. Nakon utoka Krupe, ojačana njezinom vodom, Zrmanja mijenja svoje lice 200 metara nizvodno od ušća. I prije no što smo ga ugledali, poput najljepše dobrodošlice, uši nam je ispunio veseli šum i pjesma vode. Zrmanju je zapjenio 11metara visok Visoki buk, njezin najveći slap. Ovaj sedreni ljepotan svojom ljepotom krasi cijeli krajolik. Osvojio me na prvi pogled. Tu se Zrmanja širi i naglo se obrušava niz sedrene barijere tvoreći taj moćni slap.
2003. zbog nepažnje i prilikom lomljenja sedrenih blokova taj je slap odnio jedan mladi život. Stoga, radoznalcima savjetujem da budu pažljivi i ne hodaju preblizu rubu slapa, jer se sedreni blokovi stalno odlamaju.
Tu susrećemo 4 zagrebčana, razmijenjujemo informacije. Osvježavamo se u rijeci, punimo boce (jedno je sigurno - danas nam vode neće nedostajati)... Bez markacija i puta spuštamo se uz rijeku, probijamo se kroz grmlje, preko stjenovitih gromada i nanešenog granja do ispod samog slapa. A dolje, pod slapom nova iznenađenja... Iz šumnog slapa pršti voda u tisuće kapljica. Kontrast kamena i vode koja se obrušava niz zelenilo sedrenih barijera. Kamenjar, strme stjenovite litice 200tinjak metara visine obrušavaju se u tu zelenu oazu koja se pjeni. Božanstveno!

No, kao i obično, meni to nije dovoljno. Očarana tom nestvarnom divljom ljepotom pred očima mi se stvorila slika. A kad idem za željenim kadrom toliko sam općinjena da ne vidim ništa drugo oko sebe, ni kud idem ni gdje stojim. Tako sam preko nekakvih stjenovitih gromada u rijeci skačući i pentrajući se s jedne na drugu, preskačući slapiće i bazenčiće došla tik do slapa. Još sam trebala prijeći dvije kamene gromade da bih stigla do željenog mjesta, no razmak među njima bio je prevelik, a šumni brzaci i slapići među njima prebujni. Tako da sam samo prekoračila s jedne na drugu stijenu, ostala tako u povećem raskoraku, podamnom se pjenio slapić koji je završavao u jednom bazenčiću. Namještala sam tako aparat na stijeni radi duge expozicije. Još sam si i provjerila stojim li stabilno i sigurno...ali ipak..pojma nemam kako i što se dogodilo. Samo znam da sam bila bez ikakvog oslonca i ravnoteže, leđima sam letjela u slap i bazen pod njim s aparatom u ruci i rancem na leđima, desna mi je noga već bila u rijeci kad me u tom zadnjem trenutku Marino zgrabio za zapešće ruke i spasio od sigurnog tuširanja pod slapom. Scena kao iz filma. Kasnije je rekao da uopće nije bio kraj mene, nego je kao vođen intuicijom baš u tom trenutku mog pada zakoračio na tu stijenu. Cijeli sam se dan kasnije smijala toj sceni i pomisli što je moglo biti. Stanko je ravnodušno sve promatrao sa sigurnog naviknuvši na moje egzibicije. A drugi je prijatelj komentirao nešto da mu se nije išlo dolje znajući da uvijek tražim neke nevolje.

Vratili smo se do ušća pa dalje uzvodno Krupom. Budući je vodostaj bio nizak, markacije su bile dosta udaljene od rijeke pa smo išli bez markacija uz samu rijeku, livadicama i šikarama koje su za većeg vodostaja potopljene. Tek smo se tu i tamo (gdje se nije moglo uz rijeku) penjali do markacija pa opet spuštali do same vode.

Cijelim tokom rijeka neprestano mijenja svoje lice. Čas je široka, mirna, gotovo ujezerena, čas vijuga uskim kanjonom, šumi slapovima, obrušava se niz sedru, bučna, divlja, razigrana na brzacima, te svoju pjenu opet smiruje, postaje plaha, mirna, spokojna, duboka i spora, pitoma...
S rijekom se mijenja i njen krajolik. Staza krivuda, obilazi, silazi, penje se i reda nove slike. Nemoguće je stalno hodati uz samo rijeku, jer joj je mjestimice obala obrasla u gustu i neprohodnu šikaru, ponegdje se moramo popeti više, jer strme stijene među koje se rijeka usjekla ne dopuštaju prilaz. Dok hodamo bujnim, rascvjetalim, sunčanim livadama, gdje trava doseže do kukova, ne vidim gdje stajem, a pred mojim nogama neprestano skaču žabe u bijegu, šušte zmije i gušteri. Zbog guste i visoke trave nisam uspjela vidjeti o kojim se zmijama radi, već samo kako trava vijuga u smjeru njihova kretanja.

Često se moramo pentrati i preskakati suhozide koji ograđuju livadice uz rijeku, provlačiti se kroz neprohodne šikare, gdje god smo mogli pronalazili smo prolaze do same rijeke i šumnih slapova. Polijevali smo se ledenom vodom. Kako li je samo godila njezina kristalna svježina tog vrućeg i sparnog dana. Vode je bilo u izobilju, a mi nikako da se nauživamo njene pitkosti. Kakav je to divan osjećaj hodati kanjonom gdje usijano sunce žari stijene, a kad ožedniš spustiti se do rijeke i piti njenu vodu. Osjećala sam se poput Robinsona Crusoa u njegovoj ophodnji otokom. Mnogi od nas nisu ni svjesni kakvo bogatstvo imamo. Ali iskustvo me na žalost uči da takav nevjerojatan divlji svijet, koji je zapravo tako blizu i dostupan, ne opstaje dugo. Ako već ne postoje neki planovi, vjerojatno će se uskoro naći neki "ekonomsko-profitabilni um" koji će smisliti rješenje za "razvoj" našeg turizma i devastirati ovu oazu divljine. Mislim da je samo pitanje vremena kada ćemo ostati bez Krupe. Zato požurite!

Napetih čula da mi nešto ne promakne, neprestano u potrazi za još nekim tajanstvenim, skrivenim, divljim prizorom, mirisom, zvukom... Kakvog li slavlja za oči, uši, dušu...!
Mjestimice je bila takva tišina da se ni cvrčci nisu čuli, a rijeka je tekla mirno i nečujno, da bi već u sljedećem trenutku uživali u laganom žuborenju dalekog slapa sve do njegovog zaglušujućeg šuma i tutnjave. Blistave, nedohvatljive kapljice pršte iz slapa... Koliko je neopisive ljepote, čistoće i uzvišenosti u gorskom slapu što se obrušava donoseći u kapljicama boje neba, drveća, sunca... Uživamo u toj neumornoj pjesmi vodopada, neponovljivoj i nikad istoj.

....pjesma uhu, ushit oku!

Zatim opet mir, tišina, spokoj, cvrkut ptica, cvrčanje cvrčaka. Na jednom posebno divljem mjestu gdje se rijeka ujezerila, široka, nečujna, mirna, odjednom su nas okružili nestvarni zvukovi. U toj rječnoj vodi ogledale su se okolne litice i čupave bujne krošnje. Orkestar žaba počastio nas je svojom kanonskom skladbom, zatim su se tom osnovnom tonu pridružili i ostali, nama nedefinirani, jezoviti, krešteći zvukovi, krikovi, cika... Poneki su zvukovi titrali na rubu čujnosti. Tom zelenom oazom strujale su note neke neobične, divlje melodije. Odjekivala je glazba života. Kako nestvarno! ...i pomalo jezovito... Probijala sam se kroz sjenovit guštik drveća kad je sunce probilo zapreku od lišća i isprepletenih grana, te zaiskrilo u nitima razapete paučine. Jato bijelih leptirića iznenađeni mojim dolaskom zatreperali su krilima ravno meni u lice. Sve je počelo nalikovati bajci. Zastala sam i u tišini svog uma pozvala sva ta stabla oko mene da podijele sa mnom svoju mudrost.Otvorila sam svoja čula Majci Prirodi, žudno, ali i zahvalno.

U trenutku sam se stopila s rijekom, suncem, vodom, cvijećem, kamenjem... Razumijela sam let pčela, žurbu mrava, ples bljeskajuće svjetlosti u vodi, pjesmu kamena i vode... Sve mi je postalo blisko i drago. Osjetila sam da bih mogla, ne dižući se iz miomirisne trave, poletjeti za bijelim leptirima, na pamučastim oblacima kliziti nebom i sa sunčanom zrakom sunovratiti se u meku pjenu razigranih brzaca....

O, kako bih ovdje željela ostati zauvijek! Ispružiti se uz rijeku mađu trave i cvijeće, zaboraviti sve brige, osloboditi dušu, postati dijelom ove veličanstvene prirode. Stapam se s njom i upijam njezine blagodati.

Ovo što sam doživjela bila je čarolija! Kakvog li dara! Preplavio me osjećaj snažnog zadovoljstva.

Oduvijek vjerujem da našu ljubav, poštovanje, divljenje priroda priroda počasti ako se s njom stopimo, otkrivajući nam neko predivno, skriveno mjestašce, veličanstveni cvijet u kamenu, neki neobičan susret, prizor zapanjujuće ljepote... A ovo je doista bio dar.

Ako imate bogatu maštu (meni toga ne nedostaje :)) i srce spremno na igru s prirodom - možete ugledati neobične pojave: umjesto drveta pogrbljenu staricu, kamen obrastao mahovinom vilenjak je što odmara noge u bistroj vodi brzici, a plaha sjena oblaka i sunca igra je vila i dobrih riječnih duhova... Sve to i još mnogo toga priroda daruje prijateljima, dobronamjernima, onima sa srcem djeteta i sanjara... Tada je sve moguće, ali najprije treba voljeti, stopiti se, darovati sebe, svoje vrijeme...i znati slušati.

Neposredno pred Kudinim mostom (jedino mjesto gdje se može prijeći na drugu stranu rijeke) staza mijenja smijer i penje se na rub kanjona oko 150 visinskih metara. Iako sam znala da stijena koja se okomito obrušava u rijeku na tom mjestu onemogućava daljnje hodanje uz rijeku, zanesena i očarana bajkom, nisam obračala pažnju na stazu i markacije (ionako smo hodali izvan njih). Čak da sam i pazila na markacije, sigurno bih je na tom mjestu promašila, jer skretanje uopće nije označeno. Sve su oznake poznate crveno-bijele točke (koje upućuju da se treba kretati dosadašnjim smjerom) umjesto da je markacija koja označava promjenu smjera kretanja.

Kad mi se učinilo da je iscrpljena sva čarolija odjednom se poput kazališne zavjese odmaknula bujna ograda raslinja i pogledu ponudila prostranstvo, zeleno i mirisno. Privučena šumom obližnjeg slapa koračam u zanosu, svilene travnate livade pred mojim se očima preobražavaju u prostrane vilinske plesne dvorane, iz sjene stabala promatraju me oči dobrih riječnih duhova, trepere plavičasti vodenkonjici u letu, u razigranom slapu presijavaju se zrake sunca, trepere drhte... Ništa me nije moglo vratiti u stvarnost, čak ni 100metarska okomita stijena koja mi je priječila put. Više lebdeći, gotovo ne dodirujući užareni kamen počela sam se penjati njome u dalje, neslućene visine...

Tek me glas prijatelja trgnuo i vratio u realnost. Pozlilo mu je, ne može dalje. Sparina je taj dan doista bila teško podnošljiva, temperatura zraka oko 38 stupnjeva celzijusa, neću ni pričati kako je još bilo na dnu kanjona bez daška vjetra, bez strujanja zraka. Zbog jučerašnje nemoći na Bojincu malo sam se pribojaval kako će mi biti, no danas sam imala energije za desetoricu, svu tu nesnosnu vrućinu nisam ni primjećivala...No, nisu je svi lako podnosili. Malo otpenjavanja i spustila sam se do rijeke. 

Kad sam shvatila da je skoro 18.00 sati i da smo se još prije više od dva sata trebali naći na Kudinom mostu s ostatkom ekipe, uhvatila me panika. Što si misle, brinu li se, kako je Leica....???? Pokušala sam im javiti da nas ne čekaju i da smo ok, ali signala nije bilo. Nekako mi je ipak stigla njihova poruka poslana prije dva sata u kojoj se brinu i pitaju gdje smo. Uspjeli smo uspostaviti kratki kontakt, dovoljno da im kažem da nas ne čekaju, jer ne znamo kad ćemo doći. Situacija je bila pomalo smiješna, jer smo zaglavili tek 100-200 metara zračne linije od njih. Gotovo smo se mogli dovikivati. Ali je okomita litica bila prepreka koju smo morali zaobići.

Nakon malog odmora i obnavljanja energiije, prijatelju je bilo bolje. Čekali smo da sunce zađe iza brda, da staza kojom trebamo hodati bude u hladu, opskrbili se vodom iz rijeke, ponijeli smo teret prijatelja kojemu je pozlilo i krenuli. Najprije smo se vratili i potražili posljednju markaciju pa smo nastavili putem koji smo ja i Marino uocili s one stijene. Taj se put penje na rub kanjona i dolazi do kuće Veselinovića. Potrebno je popeti se oko 150 metara visinske razlike da bi se zaobisla ona vertikalna stijena, ali isplati se. Penjući se ponovno su nam se otkrivali predivni vidici s visine na kanjon Krupe i njene slapove. Za pola sata (možda i manje)  stigli smo na vrh kanjona do usamljene kuće Veselinović. Nastavili smo  do asfalta. Razmišljali smo da se nas troje spustimo do kanjona Krnjeze, ali već je bilo kasno, ostali bi nas trebali čekati, pa smo odustali.

Otišli smo autima do Manastira i ondje još malo prošetali. A Krupa je ionako mjesto na koje ću se još mnogo puta vraćati.

Hodajući do asfalta (gdje su nas čekali ostli) s Marinom sam se kratko odvojila te smo otišli do obližnjeg Kudić-bunara. Tamo je bio pastir sa svojim kozama. Nije trebalo mnogo da ga navedem na priču o ovom kraju, ljudima, prošlosti, načinu života, običajima, starim zanatima... Doznali smo tako da je na livadama kraj Kudina mosta bio stočni sajam, glavni za cijeli ovaj kraj i Dalmaciju. Ispričao nam je kako se nekad tkalo pomoću drvenog stroja kojeg je pokretala voda (poput vodenice).

Ako prolazite asfaltnom cestom od Golubića prema Manastiru obavezno se zaustavite na Krnješkoj glavi. Otuda se pruža jedinstveni pogled na zadivljijući kanjon rječice Krnjeze dubok oko 300 metara od njenog izvora do ušća u Krupu.

Prošetali smo prelijepom okolicom Manastira (14. st.). Okolica Manastira je pogodna za odmor i rekreaciju i poznato je izletište ljudi ovog kraja.

Eto, to je ta predivna rječica Krupa! Modra, zelena bijela, smaragdna... u šumskoj sjeni mrka, na suncu zlatna, s mnoštvom manjih i većih slapova, kaskada, brzaca... Prava mala čuda skrivena duboko u kanjonu, u njedrima okolnih šumaraka i guštika, a opet tako blizu i tako dostupna.

Gdje god bila, i u ovom trenutku, kad zatvorim oči sve to vidim ponovno. Čujem kako iz daljine dopire zov vode, cvijeća, kamenja... Svi zajedno i svi isto pjevaju:

Dođi nazad u naš raj!

Dođi u naš zagrljaj!

p.s.

Ostale fotografije rijeke Krupe možete pogledati ovdje.

(uskoro slijedi izvještaj 3. dana, kajakarenje Zrmanjom)

Fantastično!!!!! Jedva čekamo sljedeći izvještaj.

Lijep izlet, lijepa priča, lijepe slike (neke se ne otvaraju). Pozdraw

#Hvala, hpk_dalmacija. Nemojte čekati moj izvještaj( koji će tko zna kad doći na red), nego uzmite malecnog pa u brda, ili barem na more. #gogoo, hvala i tebi. Eto što su vjerni čitatelji. Greška je popravljena.

Baš me veseli što ste se tako lijepo proveli na prekrasnoj Krupi :-). Inače, ona stijena zbog koje se "mora" penjati gore pa opet dole prema Kudinom mostu je "prolazna". Doduše ne za sav "planinarski svijet" ali onaj, malo penjački navudren, svakako ... ja sam je prošao dva puta ... prvi puta sam se i za*ebao, i poveo i jednu, potpuno neiskusnu, izletnicu ... mislim da ti ne bi imala nikakvih problema da prođeš taj dio ... naravno, uvijek je potreban dužni oprez kod takvih "škakljivih" prelazaka ... Veliki pozdrav

Da, Beli, naravno da je prolazna. Svaka je stijena prolazna, ali ne za svakoga. Nije neki problem prijeći je, penjačka ocjena bila bi joj neka dvojkica. Da smo bili samo ja i Marino(moj penjački partner) sigurno bi nastavili preko stijene, ali nismo imali namjeru ostaviti ostatak drustva. Bilo bi zgodno tamo staviti jednu markaciju tipa "lakše, ali duže - lijevo" i "teže, ali ljepše - ravno". Pa u stijeni naći najbolji smjer za prelazak i markirati ga.

Slike su ti lijepe, ali i tekst još ljepši, predivno si to sve opisala. Hvala ti na ovom tekstu i slikama iz našeg kraja, da mnogi vide kakve su ovo ljepote, hvala ....

Jesi li ti iris-erin s blog.hr?

ne, ja sam Iris. Uvijek i svugdje.

lijepi pozdrav, boro

lijepi pozdrav, kolumbo

nema do ADSL-a -napokon vidim slike! i kad sad pogledaš koliko nam toga lijepoga ima za otkriti naša vlastita zemlja, pa kome se uopće putuje na odmor izvan nje

Slažem se sa Da_Vinciem, da ima puno, puno toga za otkriti i proživiti i u vlastitoj zemlji. Usput, Iris kako je bilo u Gorskom kotaru?

Eee, Da_Vinci, baš sam ja to neki dan konstatirala dragome. Kad god se negdje spremamo uvijek isti problem... Iako smo mnogo toga prošli, još uvijek je toliko toga za vidjeti da ne znamo kuda bi prije. A ljudi tako malo znaju o ljepotama prelijepe naše. Tako mi je žao onih što sjede doma u foteljama pred TVom i propuštaju sve te divote. #Kolumbo: Upravo smo se vratili. Bilo je prelijepo. Usput, snimao nas je HTV tako da se Lorisova "televizijska karijera" nastavlja. He he he :) samo mu je Enver falio za pratnju. Biti ćemo u Turističkom magazinu.

Pozdrav od Robija i Goge !!!

Draga iris , kako te ja svaki puta samo hvalim, odlučio sam ovaj puta da ti u tekstu nađem bilo kakav nedostatak ,nešto na što bih ti mogao ukazati, nešto što trebaš popraviti....Ali vidi čuda! Tri puta sam pročitao "Ljepotu krupe" i što sam više čitao, ne samo da nisam mogao naći nikakvu manu u tekstu , već me sve više opijala ljepota riječi kojima si se potrudila da nama, koji smo ostali kod kuće, dočaraš divotu u kojoj si boravila opet, draga Iris, moram te pohvaliti ,toliko trud, toliko osjećaja, toliko korisnih informacija....ne znaju ljudi koji čitaju ove tvoje retke koliko truda je tu uloženo, koliko sebe si dala u ovu priču ,a ne bi niti ja imao taj pojam da nisam nadahnut tvojim blogom i pustolovinama napisao "Šetnicu Rječinom". "...i u ovom trenutku, kad zatvorim oči sve to vidim ponovno. Čujem kako iz daljine dopire zov vode, cvijeća, kamenja... Svi zajedno i svi isto pjevaju: Krupa Dođi nazad u naš raj! Dođi u naš zagrljaj!" Lijep i srdačan pozdrav upućujem tebi

He he, nema grešaka kažeš? To si se htio "osvetiti" jer sam ti ono jednom "lektorirala" članak? :) Šalim se, naravno. Što da drugo kažem,dragi Panonsky, na sve ove pohvale, nego jedno VELIKO hvala. No, iste riječi hvale i isto ushićenje osjećam i ja kad čitam tvoje priče. Svaki put kad svoju očaranost želim podijeliti s drugima i uhvatim se pisanja takvog nekog teksta znam da je malo ljudi koji će ga uopće u cijelosti pročitati, još je manje onih koji će ga osjetiti, a tek neznatan broj shvaća kako je takvo što napisati. Jer pisanje nije samo trenutak inspiracije, već naporan i dugotrajan intelektualni rad. Ali ako barem nekolicini uspjem prenijeti onu divotu, očaranost njome, ako barem nekoliko duša kroz moju priču povedem na čarobno putovanje i uzrdmam osjećajima...isplatilo se. A kad me pohvali netko poput tebe, autor priča kojima se divim, onda mi to doista mnogo znači. Pozdrav tebi i pusica malecnoj. Šećerić mali preslatki!

jako lijepo... pozdrav boro

Prekrasne slike koje doista oduzimaju dah. Niti tekst ne zaostaje sa kvalitetom. Ja obožavam prirodu, planine i šume tako da sam se doista našla u tvom blogu.

hvala ti..

svaka čast na slikama predivne su,i priča je ok.pozdrav!

jako poetično, sve skupa :)

a gdje si ti? fale nam tvoji putopisi :)